Ničija Draga
Od sebe po ko zna koji put odijeljena
U kasni suton ili ranu zoru
Vrijeme zaista manje važno je
Kad razlog zbog kojeg budna ostajem
I s lijeve strane oštar bol osjetim
Uvijek isti je.
Treptaj , drhtanje
Isto kišno proljeće
Kao i prije par stoljeća.
Toliko davno bješe
Da samo još jedan drvored dalekog bulevara i ja pamtimo .
Kako i koliko.
I zašto prestalo nije.
Iako vijek prošao je.
Uvučen u svaku poru moje kože,
U ukosnice i ogrlice,
Starinski te namještaj priziva da odmoriš
Iscrpljen od hoda uprazno
Usniš divan san
Potom svijeću upališ
I osvjetliš jedan maleni kutak
Gdje čekam ja , ničija draga
Odijeljena , ranjiva, iscrpljena od vjekova lutanja i nadanja koji za tren prođoše.
Ozarena kad ti ugledam oči
Makar da odćutimo sve tišine
Ispričamo pogledima i zagrljajima dugim kao vječnost
Ono nešto samo Naše
Vrijedno postojanja.
Čekam kao Penelopa Odiseja,
Na čas Arsenova Una i Kaporova Zoe
Ne dam se godinama kao Ines
Kišova sam Euridika nastanjena na „mansardi- zvezdi“
Vitova Sonja što je sve skitnje odskitala
vrativši se na dobro poznato mjesto, u novu prazninu.
Andrićeva „žena koje nema“,
Samo bljesak na prelazu godišnjih doba
Sjećam se kao Preverova Barbara
Uporno lije kao i tada
I Brest i Sijam postoje
Samo nas nema.
Nedovršena smo simfonija,
Kompozitor digao ruke od nas.
Najteža je emocija ona do kraja neproživljena.
Sanjana, a nedosanjana
Naslućivana, izmaštana
A nikad odživljena.
Ona zbog koje drhtiš,
Iako si je sahranio nebrojeno puta.
Saplićeš se, gubiš dah,
Ne izgovoraš ono što gori na usnama.
A emocija sve jača,
Duboka kao najdublje jezero
Pretvara se u ponor.
Tvoj ponor bez dna.
Iz kog nema spasa.
Kupiš u sebi, ćutiš,
Okrećeš se u snu,
Dok te ne preplave valovi.
Tebe, zidove, čitavu sobu.
Nastani se u svaki kutak tvojih odaja.
Uzalud provjetravaš, praviš promaju
Kupuješ mirišljave štapiće ,
Praviš rituale.
Ona je duboko zavučena u svaku pukotinu
Strpljivo čeka priliku
Pravi prevagu
Prepuštaš joj se, dižeš bijelu zastavu.
Možda je napolju bolje, pomisliš.
Tamo te neće naći.
Provjeravaš sve brave po hiljadu puta.
Zaključana je, na sigurnom sam.
A ona te dočeka u mirisu svježe pokošene trave,
Proljećnom pljusku,
Drvima tek iscjepanim i nasloženim pred starom kolibom.
I shvatiš da nemaš kud.
I živimo ona i ja sve ove vijekove,
Mirimo se i ratujemo,
A ti o tome baš ništa ne znaš.
Ipak ne mogu da se ne zapitam
Zagledana u tamnu vodu jezera
Kako bi izgledao bar jedan
(onaj moj izmaštan i sanjani )
Naš zajednički Dan.
