Prolaze Sijenke, pričaj mi o ljubavi i sačuvaj mesto pored prozora (VIDEO)
Mladi crnogorski bend Sijenke donosi inovativne putanje savremenih, laganih muzičkih kretanja i nudi kombinaciju novih tonova koji vas mogu asocirati na Haustor, Buč Kesidi… Uz finu melodiju, pričaju vam o snu, o odlasku na obalu… Navode vas da uočite odsjaj svetla s ulične rasvete u lokalnom baru, nastoje da se zabeleži poslednje svetlucanje mora pre odlaska kući.
Bend čine: Marko Todorović – gitara i vokal, Radovan Raičević – gitara i vokal, Milan Popović – bas gitara, Boris Pažin – bubnjevi i Luka Domazet – klavijature.
Teme njihove muzike su vrele letnje noći, grmljavina i grmlje Jadrana, zalaženje među bele zidove zgrada i grada, dok se još uvek oseća miris soli u kosi. Tonemo u njihov najnoviji album “Momak za ispomoć”, jer ova muzika se ne sluša, u nju se uranja, njoj se prepušta do dna.
Uspomene su spakovane u paklu cigareta, čaše i dalje stoje na stolovima napuštenih kafanskih separea, svetlucave flaše sijaju i kada su popijene, latice cvetova su u pepeljari. Suze su uhvaćene između zvezdanih jata, krošnji i izlomljenog stakla koje prelama svetlosti po podu kluba? Vreme dumerskih šlagera curi niz balkon. Šta ćeš s glavom kad srce vodi? Kompas je ostavljen na noćnom stočiću, album je poziv na prvi ples koji nije odigran. Talasi i sneg, dok brda gore i ne prestaje da pada. Prazan stan, prazan dlan, nije to više isti čovek. Ipak, zamisao o poljupcu tinja, kratka, da ne bude predugačka. Momci iz benda Sijenke dolaze sa buketom zumbula, hrizantema i karanfila čekaju vas u ulici, u luci, u društvu obalskih radnika.
Ko je „Momak za ispomoć“? Da li je stvaran, da li je još živ? Kako ste došli na ideju za naslov albuma?
Marko: Dobar dan! Mi smo momci za ispomoć, na usluzi da pomognemo pri rješavanju svih rješivih i nerješivih problema vaših duša. Nazivu albuma je kumovao moj drug Džoni iz Tivta. Tokom jednog filozofskog razgovora pomenuo je taj pojam i on je zaokupirao moju pažnju. Predložio sam naziv Rašu i sve ostalo je istorija.
Rašo: Na ideju je došao Marko, i odmah sam se složio, jer me je asociralo na momka koji je u sijenci, ali kad treba, eto ga da uskoči u pomoć, bilo da se radi o zabavi ili o nekom fizičkom poslu.
Vaše pesme odjekuju kao univerzalna, ali istovremeno vrlo specifična iskustva. Ritmovi nedorečenih emocija, zvukovi koji ne traže odgovore? Ko je „publika“ kojoj se obraćate, ili su to samo pisma koja niko ne otvara?
Marko: Ja gledam na to kao neku introspekciju. Zato se najviše obraćam sebi: ovom danas, onom sjutra, a ponajviše onom juče. Ne zanima me mnogo šta će drugi reći.
Rašo: Kao prvo zahvaljujem se čitavoj publici koja nas sluša i podržava – kako na nastupima, tako i na platformama kao što su YouTube i Spotify, a obraćam se svima koji se mogu povezati sa riff-ovima i tekstovima, koji na nekim pjesmama tjeraju na igranje, a u nekim uspore i podsjete te na neke lijepe momente koji su prošli, ali ih se i dalje sjećate sa osmjehom ili tugom.
Pišete li tekstove da biste se nečeg setili – ili da biste nešto zaboravili?
Marko: Mislim da pisanje tekstova, kao i druge umjetničke discipline, služi za očuvanje nekog momenta, odnosno emocije u vremenu i prostoru. Kao što je pračovjek naslikavao svoj lov, tako i mi danas. Samo što se lovina malo razlikuje hehe.
Rašo: Tekstovima pokušavam da emociju i priču što ljepše i poetskije prenesem na slušaoca – jednako kao i zvucima instrumenta, onako kako to unutar sebe osjećam.
Ko su vam muzički uzori?
Marko: Iz regije, moji najveći uzori su Azra i Haustor, a od stranih bih izdvojio The Smiths, Jimi Hendrix-a, Mild Orange, Dire Straits, Phil Collins-a… i mogao bih nabrajati do sjutra. 🙂
Rašo: Oni koji su najviše uticali, a utiču i dalje, su: Bo Diddley, Jorge Ben Jor, The Doors, Curtis Mayfield, Johnny Marr, John Frusciante, Džoni Štulić, Idoli – i ko sve ne…
Da li inspiraciju pronalazite i u drugim umetničkim oblastima – film, književnost, slikarstvo? Šta je za vas scena?
Marko: Definitivno, inspiracija je u svemu, pa i tome. Mene najviše inspirišu sitne, svakidašnje stvari. Zahvalan sam što mi inspiraciju daju upravo te stvari, a ne neke eskapističke kategorije, jer u tome svako može pronaći inspiraciju. Za mene scena predstavlja mjesto najboljeg, najiskrenijeg izražaja, gdje nema laži i prevare i gdje svi mogu da vide – da li jesi ili nisi.
Rašo: Da, i to često. Nekad su to knjige, nekad filmovi – i svaki put naučim neki novi način da prenesem emociju kroz muziku i tekst. Scena je za mene, u datom trenutku, pozornica na kojoj si spreman da nešto svoje podijeliš sa drugima koji su tu, i da svako od njih to prepozna ili osjeti – na svoj način.
Kako su se Marko i Radovan upoznali – i kada ste shvatili da želite da stvarate zajedno? Kako su vam se pridružili ostali članovi benda – Milan, Boris i Luka?
Rašo: Marka i mene upoznao je naš zajednički prijatelj, inače moj dobar drug iz gimnazije – Ananije Bešović. Bila je to jedna kućna varijanta i sjećam se da sam bio oduševljen Markovim gitarama. 😀 Milan je naš prijatelj koji je, na Markov poziv telefonom, dao potvrdan odgovor da hoće da bude basista u bendu. Od tada je stalni član, osim jednom kada je na nastupu u Podgorici morao da ga zamijeni drugi basista – jer je Milan, Mićun od milošte, tada bio u Americi.
Još jedan stalni član, otkad je u bendu, (ujedno i najmlađi) jeste bubnjar Boris Pažin – zvani Bljuzga. Njega smo pridobili preko oglasa u jednom studiju u kojem smo vježbali, a od tada ne samo da je stalni član, već i drug.
Nakon dvije klavijaturistkinje, došao je red na Luku Domazeta, kojeg prijatelji zovu Doge. Njega znam preko prijatelja iz Budve, a dogovor da dođe u Sijenke kao klavijaturista desio se baš na dan kad sam odbranio diplomski. Marko i Luka su to dogovorili telefonom – meni iza leđa – na što se, naravno, ne žalim.
Kako izgleda proces stvaranja jedne pesme u vašem bendu, od prve ideje do izvođenja? Koje emocije pokušavate da uhvatite – i zašto baš njih?
Rašo: Pjesme pišemo Marko i ja – od teksta do melodije. Uglavnom neko od nas dvojice donese svoju ideju, bilo za melodiju ili za tekst, pa je zajedno razradimo do kraja. Nekad Marko napiše cijelu pjesmu, nekad ja – i uvijek se obojici dopadne.
Što se emocija tiče, bude tu svega. One uvijek potiču iz nekih događaja – onih koji su se već desili ili koji tek predstoje. Tako se nostalgija, sjeta, uzbuđenje, iščekivanje, tuga ili sreća prenesu na muziku. Bar je tako kod mene.
Marko: Slažem se u potpunosti – tako je i kod mene!
Koliko vam je važan tekst, a koliko zvuk? Šta dolazi prvo, a šta poslednje ostaje? Da li vam više prija prostor u kom vežbate, studio ili bina? U čemu je razlika u energiji između tih prostora?
Marko: Za mene je mrtva trka između studija i bine. Studio volim zato što, budimo realni, to je mjesto gdje sve nastaje, gdje se pjesma rađa i dobija svoju formu. Bina, s druge strane, je mjesto gdje taj mukotrpni rad dolazi na naplatu i gdje, kroz komunikaciju s publikom, osjetimo da su svi ti sati provedeni pored kompjutera vrijedjeli. U svakom slučaju, oba osjećaja su zaista neprocjenjiva.
Rašo: Važni su podjednako i tekst i zvuk, ali najvažnije je da budu sinhronizovani – da prate jedno drugo, stvore “muzičku sliku” i pogode tamo gdje treba.
Zašto baš ime Sijenke? Šta vam to ime znači danas, a šta vam je značilo na početku?
Rašo: „Sijenke“ kao naziv benda predložio mi je Marko kada smo se čuli telefonom i odmah mi se svidjelo. Još mi se više dopada što smo odlučili da se piše baš tako, jer u svakodnevnom govoru čujemo da se tako izgovara, iako znamo da se pravilno piše bez „i“.
Marko: „Sijenke“ su mi u početku predstavljale tiho, nenametljivo prisustvo – nešto što se pojavljuje niotkuda, gotovo neprimjetno. Otuda i naziv albuma „Iz sijenke“. Danas, međutim, one za mene simbolizuju nešto mnogo snažnije: prisustvo koje vas prati, ostaje uz vas i postaje neizostavni dio svakodnevice naše publike.
Kako vidite muzičku scenu u Crnoj Gori danas i gde se vi nalazite unutar nje? A muzička scena na Balkanu?
Marko: Muzička scena u Crnoj Gori je u poprilično lošem stanju, naročito kada pričamo o alternativi. Vjerujem da je to zato što ne postoje ni mediji ni infrastruktura unutar države koji bi podržavali takve projekte. Mi se u toj sceni nalazimo i pronalazimo kao neželjeno i zapostavljeno dijete, ali ne brinite – nećemo mi nigdje, i nećete nas se tako lako otarasiti. Većinom se promovišu „mamini i tatini sinovi“, dok pravi kvalitet tone, a ljudi zaista nemaju motivaciju da urade nešto jer su obeshrabreni do bola. Na Balkanu je situacija za nijansu bolja, ali nigde nije baš bajno. Ljudima koji misle da je teško uspjeti poručujem sledeće: instrumente u ruke i ne predajte se! Ne dajte da vas obeshrabre guzičari – uradite nešto za svoju savjest!
Radite li već na novom materijalu? U kom pravcu bi mogle da idu nove pesme? Kakvi novi projekti vas trenutno zaokupljaju? Šta publika može da očekuje od vas u narednom periodu?
Rašo: Na muzici radimo uvek. Kako god neka ideja dođe, odmah se zapisuje, snima ili svira. Biće novih pjesama, neke čak sa novim aranžmanima kakve mi do sada nismo radili, a siguran sam da će se publici svidjeti.
Marko: Nove pjesme idu u pravcu naših primarnih muzičkih, gradivnih jedinica ukusa i naših prvih, pravih uzora. Čini mi se da lično težim da zadovoljim neku mlađu verziju sebe, bar što se tiče tog nekog zvuka.
*Fotografije: Sijenke
