Poezija Sandre Polić Živković

Svim čitaocima Gledišta, direktno iz Rijeke, donosimo stihove Sandre Polić Živković iz njene najnovije zbirke pesama „Ljubav se lomi na poznati način“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca.

korektivna / modificirana / drastična

taj je gubio zube zbog pravde
lomio malo svoje kosti malo tuđa mišljenja
ostavljao plaću na šanku
šake u rebrima
činio se james dean u kožnoj jakni
lagano klackajuć cigaru u kutu usana
kose stvorene za hodočašćenje prstiju
bijele majice umrljane krvlju i uljem
motora kojim bi klizio po zavojima
dok nije doklizao do tvojih
dok nije
doklizao
do tvojih
a plesao je
poput onih na mtv-ju
kad su dečki još bili dečki
dlakaviji, snažniji od države,
kapitalizma, globalnog zatopljenja
dok nisu neprimjetno metastazirali
u magdalene interneta
marije kojima nitko ne baca lajk
u muževe izmučene birokracijom
ušutkane očeve preminulog ponosa
muškarce oduzete antidepresivima
napuhane trbušine
po cijele dane u pidžami
ne možeš mijenjati bez da slomiš
a popucano se ne uzdiže
niti te nosi
pa ti reci da žena nije za sve kriva
kad nađe kraj i stane na njega
pa ti reci

kronična / autoimuna

u našim bolnicama igraju se djeca
medicinskim aparatima kojima ne vjeruješ
skupljaju papire za odlazak
i puni mjesec manji od dvjesto pedeset radnih sati
ubijajući svakog tko im se nađe na putu
iz tvog tijela vade organe
skraćuju, režu, čupaju
zauzvrat stavljaju komplikacije i glad
šupljina se lijepi, mota u klupko, krije zastarjeloj
dijagnostici
drogirani doktor otvara trbuhe pune kamenja
jednom rukom
drugu zavlači sestrama pod suknje
savijen prema naprijed tražiš toaletni papir
i dasku na školjci
dok povraćaš jogurt s borovnicama
prodireš iz čemera u jad
koliko je čovjeka od tebe ostalo

odana / ustrajna

trebalo je previjati rane
postavila sam stražu nad krvavim krevetom
čistila dijelove tijela koje momci
ne pokazuju djevojkama
popravljala neuspjela šivanja
druge su birale haljinu za izlazak
trebalo je sagraditi gnijezdo
otišla sam u zidare
učila slagati ciglu po ciglu
u vrećama cementa nosila riječi
istresala pred slabašnu vezu
lomila se pod betonom očekivanja
druge su osvajale svijet
trebalo je savladati reljef naše kalvarije
na brežuljcima krivih noseva
skinula sam rukavice
napipala okoštavanja
drugima željezo ruzinavi
u području nemirnih letova
ja smrad ponedjeljka ispirem
vrškovima vjernih prstiju
zasluženo

supružna

Vožnja. Šutnja. Mrak ispred stakla. Motor automobila sagorijeva brige. U tebi rastu grote.
Svatko drhti u svom smjeru. Dvije smo točke. Kružimo jedno oko drugog. Ponekad ostanem
iskrivljena gramofonska ploča s podignutom iglom što vrti u prazno. Želim sjesti na bijelu
crtu ceste. Naša je veza radno mjesto. Stisnut ću ti šaku. Kad ti smrvim sve košćice zaljubit
ćeš se u mene. Ponovno. Iskrcavamo zimu ispod tri sloja prekrivača. Preslagujemo pršljenove.
Dok nas Chron ne rastavi.

---