OBEZJARMLJENI
Pre neki dan sam sanjao kako
golih odranih kolena na prašnjavom pojasu
Uz džadu
Zalomljenom tisovom granom iz porte
crtamo skicu urote
Urote koja kaže – od sad sve mora biti besplatno!
Ne damo dok se ne zasitimo
Od oblačastih kifli,
gnjecavog hleba što lepi nepca i gura u nozdrve vetar iz pećnice
Slane mahovine sa oluka
Nakiselih purkača
Platićemo kad osetimo sitost
Kada najpre pojedemo i ono što s’pojutrica ostane
Jer to nam je obaveza
Grehota bi bilo da je drugačije
I oni bi nam rekli da se válja
Da mogu pod cvećem da govore
Platićemo kad nam bude bilo dosta
Biće nam dosta kada nam ne ostane ništa
što bismo mogli da podelimo
Pa prosto damo ovom do sebe
Platićemo onoliko koliko u telo dođe
gnojiva da otpočne sutra
Pa kad sutra uzri u danas
Mera gladi će biti valuta.
