DAMIR NIKŠIĆ ZA “GLEDIŠTE” : “Osnovni zadatak svakog je da se bori za zdravo i pravedno društvo, plemenitim idejama i vizijama”

Mislite na druge, podelite ovaj tekst

Priča koja se odvija pod velom odeljka “Intervju”  širi se polako i van granica naše zemlje. Na vašu i moju veliku radost u gostima nam je bosanskohercegovački konceptualni umetnik, političar, analitičar i čovek koji svojim angažovanjem naprosto poziva da mu se pridružite u zajedničkoj borbi – Damir Nikšić.

Pozdrav Damire, dobro došao na kulturni portal „Gledište“, za početak razgovora bih voleo da mi u svom stilu daš sliku naše današnjice koju živimo  na ovim prostorima?

Živimo tranziciju u režimima neoliberalne i ultrakonzervativne desnice koja se takmiči u patriotskoj kleronacionalističkoj retorici,  velikim izjavama i sloganima o nacionalnom suverenitetu, a zapravo se radi o tzv. kompradorskim elitama koje su tu da rasprodaju prirodne resurse globalnom kapitalu. Glume neku opoziciju nekom tamo, neku veliku hrabrost, neki prkos pokazuju, a zapravo i oni i mi znamo da je najveća hrabrost, otpor i prkos globalnom poretku kapitala – lijevi internacionalizam. Izjavama da je ta ideja zastarjela i da je socijalizam nemoguć i neodrživ, sa jedne strane sami sebe tješe, jer nemaju hrabrosti, a ni koristi od te ideje u svojim profesionalnim političkim karijerama (to bi predstavljalo političko samoubistvo), dok s druge strane šalju signale svojim potencijalnim internacionalnim političkim i biznis partnerima da su na prodaju.

Kako iz te prizme izgleda borba pojedinca da nađe svoje mesto unutar toga i koji su sve mogući načini borbe?

Borba pojedinca uvijek mora biti borba za individualne slobode, ali ona se ne mora kositi sa borbom za bolje i pravednije društvo, kako to neoliberali i američki libertarijanci npr. nastoje prikazati. U naprednim i razvijenim zemljama, tj. društvima – pojedinac uživa određenu slobodu. Nju garantuje, ali i limitira pravna država jer zakone, kako Marks davno reče, donosi vladajuća manjina u svoju korist. Tako vam se može desiti da vas tuže neke multinacionalne korporacije, ako ih uzmete na zub. Pošto one ne tolerišu lošu reklamu onda često bude: oko za oko – zub za zub. A pojedinac nema ni vremena ni sredstava da se hvata u koštac sa njihovim advokatima. Pogotovo ako mora da radi dva do tri posla. Tako funkcioniše diktatura zakona u pravnoj državi. Pojedinac se mora boriti ne samo za svoje mjesto u društvu, već i za poziciju svoje klase u društvu. No prije nego krenemo na silu, ili romantičarski, graditi nekakvu klasnu svijest, mi prvo moramo izgraditi svijest o klasnom društvu, tj. biti načisto i prihvatiti činjenicu da smo mi sa tranzicijom zvanično prešli iz „besklasnog društva“ samoupravnog (i autoritarnog) socijalizma u klasno društvo (ponekad i ponegdje autoritarnog) kapitalizma. To znači da je ona nacionalistička borba za svoj narod u kontekstu komunističkog režima završena i da sada unutar svakog od tih suverenih naroda nastaje raslojavanje, a time i potreba za legitimnu borbu za političku, ekonomsku i društvenu ravnopravnost siromašnih slojeva sa nacionalnim oligarsima, kriminalcima, švercerima, ratnim i poratnim profiterima koji su se sa tranzicijom uspostavili kao gornji sloj. Vremena u kojima smo mislili da ćemo svi postati kapitalisti, vlasnici, direktori, trgovci, biznismeni – prošla su. Velika većina se mora pomiriti s tim da su zaglavili u radničkoj klasi, u najamnom radu, i da će se vrlo teško, možda nikada, izdići iznad toga, kako oni – tako i njihovi potomci, jer neko jednostavno mora da bude „donji“, a prilike za ratovanje i pljačkanje drugih naroda više nema. Ako do nje i dođe – kajmak će da pokupe „gornji“ slojevi koji su već uhodani i iskusni u ratnom profiterstvu, a radnička i seljačka djeca će da ginu. Kada se pojedinac pronađe u tom matriksu, onda može da započne i borbu. A borba i borilačke vještine su jako razvijene, pogotovo na Zapadu, jer, Amerika i Engleska su već dugo, između ostalog, i poprilično proleterske zemlje.

Kada se ukuca tvoje ime i prezime u pretrazi na „Guglu“ uglavnom se za rezultat dobije – Konceptualni umetnik, slično je i kad te najavljuju kada negde gostuješ. Objasni malo za nas neupućene  šta znači taj pojam.

„Konceptualni umjetnik“ znači da je moje sredstvo kao i cilj moje umjetnosti komunikacija koncepta, ideje. Onog trenutka kada prenesem ideju, viziju, koncept u glavu recipijenta – ja sam završio svoje djelo. Jer, ultimativno, svaki umjetnik, čak i slikar, ne oslikava sliku na platnu, već imidž, viziju, sliku u umu posmatrača. Slika uistinu živi tamo i to je njen krajnji smisao postojanja. Mi smo skoro sve poznate slike prvo upoznali iz reprodukcija. Sama činjenica da nam nisu bile bitne dimenzije upućuje na to da smo bili fokusirani na samu ideju slike. To znači da su te slike prenesene, komunicirane u naše umove (recimo Munkov „Krik“) gotovo kao čista ideja, zamisao, vizija, namjera umjetnika. Nešto kao Brus Lijev „džitkundo“. Izbjegava se dogma stila, tehnike kombinujući ili isključujući sve čime raspolažemo kako bi najkraćim putem došli do uma posmatrača u kojem oslikavamo viziju.

Poznat si takođe kao neko ko se trudi da kritički i satirično iskaže svoje stavove po pitanju aktuelne situacije u društvu a da to kasnije bude nešto što će pokrenuti i ostale da porazmisle o tome na sličan način. Šta te pokreće da se baviš tim možemo ga nazvati angažovanim poslom?

Postoje sada svi ti „influenseri“ koji prodaju usluge ovima i onima i služe korporacijama, biznisima, bankama, organizacijama, partijama da zaskoče javnost sa te neke strane. Ja želim imati uticaj na društvo jer vjerujem da umjetnik to mjesto i ulogu koju je nekoć imao u društvu mora po svaku cijenu sačuvati. I umjetnik i filozof i naučnik/umjetnice, filozofkinje, naučnice. Ne smiju biti predstavljani isključivo od strane institucija, galerija, biznisa. Oni i one moraju biti institucije za sebe. Pored toga, moraju se povezati, a kako će se povezati ako ne znaju kako i o čemu razmišljaju. Moraju se dopisivati, polemisati. Ako je komercijalnim i državnim televizijama dosadno ili skandalozno to o čemu bi ovakvi kao ja htjeli pričati, kakve bi teme htjeli nametnuti, ako nemaju kadrove koji su kadri takve emisije voditi i urediti – onda mi to moramo sami. Prošla su vremena u kojima smo sami sebe cenzurisali ne bi li dobili neke grantove za nekakve umjetničke projekte koji su korektni i u skladu sa politikom onog koji finansira. Novca više nema, tako da možemo prestati glumiti liberalnu elitu, buržoaziju i možemo slobodno, u slobodnom padu kao slobodni umjetnici, pasti „nisko“ – među radnike, seljake, sirotinju, proletarijat, prekarijat i društveno se angažovati zarad društva u kojem ostavljamo svoju djecu, a ne zarad CV-ja koji u današnjem vremenu u svakom trenutku može prestati išta značiti kako publici, tako i kritici, a i samom umjetniku.

Možeš li ukratko, za one koji ne znaju, (a ovaj će intervju nadam se podstaknuti dalje istraživanje tvog rada) reći koje su to teme kojima se ti baviš i na koje pokušavaš da baciš svetlo?

Istorija liberalne i progresivne ljevice mi je jako bitna. Revolucija koju su neokonzervativci i neoliberali uspjeli potpuno zaustaviti i poraziti, izbrisati sva njena civilizacijska dostignuća kao što su radnička prava, socijalna država. Nevjerovatan podvig su izveli. Uspostavljena je jedna globalna hegemonija, jedno dogmatsko razmišljanje, jedan pravac istorije koji običnog čovjeka čini apatičnim, mizernim, bezvrijednim i bezvoljnim, uspavanim. To čovjeka tjera da odbaci takav progres i postane konzervativan, u smislu očuvanja duše, razuma, društva, ljudskih odnosa i dostojanstva, čovječanstva, planete. Materijalizam koji zavodi lijevo i desno nastoji da povuče čitav svijet u pakao, da se tako izrazim, i mislim da je osnovna zadaća svakog koji je svjestan kuda sve ovo vodi – boriti se za zdravo, razumno, dobro, pravedno društvo plemenitim idejama i vizijama i kritikom.

Kako ti izgledaju reakcije drugih na tvoj rad, i kako određuješ kojom se temom treba pozabaviti onog dana kada uzmeš svoju kameru i izađeš na ulice Sarajeva ili sedneš za tastaturu svog kompjutera?

Reakcije su različite. Podijeljene. Društvo je podijeljeno. Razišli smo se. I to je dobro. Jednoumlje nikada nije valjalo. Uvijek je bolja otvorena javna borba mišljenja, vrijednosti i vizija od guje u njedrima uspavanog jednoumlja koje začas eksplodira bezumljem. Uglavnom radim na određenoj tezi, pa onda sve ostalo na šta naiđem biva ilustracija, primjer, „studija slučaja“ onoga što razvijam u glavi. Nekada i odlutam. Ako se nešto izuzetno desi, ili me zamole, skrenu mi pažnju na nešto. Onda napravim digresiju, pauzu i uradim tu neku aktuelnost. No cijelo vrijeme analiziram i pokušavam sagledati društvo i društvene promjene. Sarajevo uvijek gledam u kontekstu regije, a regiju u kontekstu neoliberalne globalizacije. Mi tek još ima da pohvatamo šta nam se uistinu desilo i otkud mi ovdje, u ovakvoj tranziciji, u ovakvoj situaciji – teledirigovani. Tek ima da nam dođe iz dupeta u glavu. Ako se to desi, mislim da bi to moglo izazvati veliki gnjev i da bi se svi dosadašnji ovdašnji lideri, ublehaši i šarlatani mogli loše provesti. Zato oni i napadaju, bore se za istoriju revizionizmom jer napad je najbolja odbrana. Prave korekcije u prošlosti da bi nas naveli na krivi put i krive zaključke. Zameću trag. Jer ako ne urade to – mogao bi se desiti nekakav revolt ili nedajbože revolucija prevarenih, opljačkanih i pauperiziranih koja bi ih odvela na giljotinu ili na vješala.

Svoju svestranu angažovanost si ispoljio i kao kandidat za načelnika opštine Centar na opštinskim izborima u Sarajevu 2016-te, gde je tvoje ideje svojim glasom podržalo nekoliko hiljada ljudi. Šta možeš da kažeš o svom aktivnom uključivanju u izborni proces, da li si zadovoljan odzivom, misliš li da si svojim pojavljivanjem postigao nešto?

Tri hiljade ljudi. Nešto više od 11%. Lijepo je znati koliko ljudi te zapravo konkretno podržava. Naravno, bilo je bitno izbaciti neke ideje, neke vizije u toj predizbornoj kampanji na javnu političku scenu. To je bio osnovni smisao svega. Imamo demokratsko pravo, slobodu i dužnost pričati javno svoja politička uvjerenja koja za kleronacionalistički režim mogu biti ravne blasfemijama. To je mnogo važnije nego pecati glasove nekim uopštenim populizmom koji niti smrdi niti miriše. Nije važno rušiti režim koliko je važno vidjeti koliko je režim jak i širok da bi tolerisao postojanje političke ideje koja je superiornija njegovoj  ideologiji „krvi i tla“ sa dna kace. Važno je te revolucionarne,  internacionalne i progresivne ideje izgovoriti s uvjerenjem, s vjerom, s ljubavlju, pa makar nam se smijali. Važno je osloboditi ih u eter, jer one, jednom posijane, mogu da učine više par godina kasnije nego predizborni rafali prema vladajućoj koaliciji u toku kampanje.

Baviš se i stand up komedijom, sa kojom si imao izlet i u inostranstvo, kako si došao na ideju da se i tu oprobaš i da li se i to može svrstati u društveni angažman i ličnu borbu?

Naravno. Stand Up komičari su danas svojevrsni filozofi, društveni kritičari, veoma društveno i politički angažovani. Oni nisu samo zabavljači. Prošla su vremena „apolitičnih profesionalaca“. Takvih više nema ni u srcu kapitalizma. Možda još samo „u nas“ – jer mi kasnimo. Stand Up je obraćanje publici. Politička kampanja. A i individualna, građanska sloboda govora.

Za kraj hvala veliko na izdvojenom vremenu. Na čemu trenutno radiš i da li ćemo i u Srbiji imati priliku da te vidimo/čujemo negde u skorijoj budućnosti?

Na žalost, svi smo nekako previše zauzeti i zatrpani svojim problemima, koji su (da li opet na žalost ili pak na sreću) – isti. Upravo radi toga je važno povezivati se i održavati živim nekadašnje jugoslovensko društvo koje, naravno, i dalje postoji ponajviše zahvaljujući mojim kolegama umjetnicima, glumcima, muzičarima, zatim mnogim naučnicima, skolarima za koje i ne znamo i o kojima malo slušamo. Ne smijemo dozvoliti da nas dijele, ni fizički, ni mentalno, ni kulturološki, pa da su onda oni jedini koji putuju,  sklapaju biznise i iznalaze načine kako da nas iskorištavaju, pljačkaju i varaju. Mi moramo da komuniciramo. Da razmjenjujemo ideje i iskustva, zaključke, zapažanja. Moramo da raportiramo jedni drugima situaciju, da sarađujemo i iznalazimo načine kako da postanemo relevantna politička sila koja je u stanju da pregovara sa bandom koja drži regiju. Samo tako se možemo izboriti za društvo i uređenje u kojemu nećemo biti roblje – mi i naša djeca. Volio bih više nastupati po Srbiji, ali me moraju pozvati tamo. Znam da postoji publika, uvjerio sam se u to, no potrebno je to organizovati. Pozivali su me prije par godina u Novi Sad i još negdje, ali sam tada bio lupio neku cijenu koju su mi preporučile kolege koji se tim bave profesionalno. No postalo je jasno da ja nisam zabavljač takvog kalibra i profila. Ispalo je da ja uopšte ne zabavljam i ne uveseljavam publiku, ne popravljam ničiji dan ili veče. Na mojim nastupima se ljudi smiju „od jada, a ne od bijesa“. Tako da ne idem uz „muziku i meso“ ovorežimskih skorojevića i sitne buržoazije već kao i oni uzimam pare običnoj raji i fukari 🙂

Mislite na druge, podelite ovaj tekst
Avatar

Marko Baljkas

Marko je rođen u Šibeniku 1990. godine. Urednik je i autor ovog portala, a pisanje mu predstavlja najdraži poziv. Veliki je zaljubljenik u kulturu i voli da bude okružen onima koji neguju slične vrednosti, teži da se nađe u centru zbivanja i da doživljeno prenese dalje. Živi i radi u Beogradu.

Ostavite komentar