BJELINA KOJA LJUBI

Je li bjelina to mrtvilo što zaudara

ili svježina koja lagano oživljava palu vatru u meni?

Bjelina me podsjeća na vječnost, nedorečene odlaske, prekrivene riječi,

zgrčeni pokret u koraku plesa koji je htio da dovrši misao.

Hladnoća… Nedostaje mi miris orijenta, toplina boja, zenice mi postadoše hladne i neka rosa promrzla mi se sklupčala oko srca. Dvoumljenje, inspiracija pred rađanjem, kao majka pred porodiljskim mukama.

Očekivanje… Miriše na prevaru, lažnu radost i sigurnu nesreću.

Tražim plavo more u beskonačnosti bjeline, crpim snagu da preživim nešto gdje ne pripadam, nešto za šta nisam stvorena.

Strah… Strah od neočekivanog i očekivanog, zapravo ništa se ne dešava, sve ostaje modrobijelo, izudarano, preblijedjelo, napušteno.

Svježina… Neka podmukla svježina se uvukla u drhtaje ljiljana koji odustaje od života na mom stolu. Japanske jabuke polako trule, kažu da su tada najukusnije…. Uvele urme verno se raspadaju pored njih…

Malo truljenja i jakih boja ogreja krv, ali ta bjelina se tvrdoglavo ne miče…

Imam utisak da…

Vazduh udara u zidove,

Noć kleči pred zvijezdama,

Slikar je ostavljen bez boje, riječ bez mastila,

Umjetnik traži dušu,

Bitisanje bez biti ostaje,

Umjetnost bez vatre i posebnosti,

Taština ujeda,

Tišina govori,

Ćutnja plače,

Svemir nemilosrdno koluta dane, prevrće noći, zenice gube vidik pred ogledalom bjeline.

Plavetnilo nedostaje, plavetnilo me spasava….

Na trenutak bijaše blizu, a onda nestade….

Nestade i postade bjelina koja ljubi krv,

pepeo, prah, med, sijenke, srdžbu, strah i drhtaje.

Bjelina koja ljubi… Onaj ko je dodirne, nestaje.