LIMERANCA
Kako mi grozničavo nedostaješ.
Da ti se igram sa beskrajnom kosom
i da mi ispuniš ruke.
Da ih ukrstim
u snažnom zagrljaju ispod korena oštrih lopatica,
zakržljalih krila iz prošlog života.
Da ti u željeznom spoju zarijem podbule obraze
na neme i vite talase kostiju između
nežnih grudi,
bradavica rasušenih od suvog vazduha sobe.
Da spustim ruku niže, do kukova
Da te milujem po butinama u agoničnom strahu da:
-Ćeš mi iskliznuti, opet i opet?
-Ću nagrditi prste o tvoju krljušt?
Da te mirišem dok ne počnem i sam da mirišem na tebe.
Da bih posle, u budućim noćima mogao da, poput kakvog vrlog devijantnog Lupena, kriomice tražio miris,
trunke tebe,
tvog znoja,
alkohola smešanog sa mirisom tvog izmorenog tela,
svežih kifli, namaza i jake,
‘poentilistički’ šarene šunke.
Da ti je glava na mojim butinama,
dok ležiš kraj mene poput usnule sfinge,
i tada i jedino tada gledaš na gore,
kroz mene,
i izVan,
daleko izNad,
U avione što crtaju nebo.
Da se jebeno jedno o drugo sapletemo,
spletemo,
onako,
kako si oduvek maštala,
i kako
ne bih pobegao od tebe.
Toliko je jako.
Da trošimo dane u ugljen-monoksidnoj kopreni lučkog dela grada.
Da pričamo o svilenim spavaćicama u boji kože koje su nosile naše majke.
Da poput kompulsivnih preforsiranih odlikaša nalazimo dramatičnu simboliku brojeva registarskih tablica.
Da poput polu slepih,
isprepadanih pasa što žive kraj hidranta, slavimo prostor.
Ničiji,
dakle naš.
Da jedemo meso,
ručamo meso,
na oborenim betonskim žardinjerama tik ispod oluka,
dok nam se rite suše i isparavaju usred aprilski hirovitog novembra.
Da se imamo svuda.
Na travi,
pod drvetom,
kraj vode,
međ’ pokretnim i nepokretnim prostorima,
koji se kreću bespogovorno s’Planetom,
u svim dobima dana i sasvim nasumično
u afektu.
Da ležimo goli na izvrnutim stvarima,
spojenim u mozaik livadske posteljine.
Da te držim čvrsto,
Dok te ne pustim!
*Cover photo: Pexels
