PRED KIŠU
Evo, sprema se kiša
prolećni proplanak umorno čeka.
Lišće na drveću žudno šušti,
a pokraj njeg’ u brzaku huči reka.
Huči njen tok, buji i peni
u kovitlacu se krećući stalno.
Kreće se ona i dolazi meni.
za tom rekom gledajuć’ žalno
Kap sam te vode, pomislim tada
u reci burnoj krećem se žurno.
Nosi me tok i protiče
u velikoj masi vodi me burno.
Čekam taj velik plač neba
što već jednom početi mora.
Čekam, jer tad sve se sprati treba.
U mojoj duši već sviće nova zora.
