IKAR
Sinoć je prosuo čudni jogurt iz Kapadokije
na rezede navlaku
Pečat izobata, godova od soli na obodima
raskošne fleke koja uspavljuje oko
Noćas ćemo na užareno ćebe,
Kao soldati, bezpogovorno, ćutke
Svileni nagoveštaj brkova na ovalnom licu od kestena
Pod tunjavim snopom Klema Lampe* sitno, mantrično hrče
Već miriše na kiselo i leđa su mu poput haube u „bube“,
sa sitnim grozdom bubuljica od – evo juče
U snu zadiže majicu da razjarmi ramena pokaže ih svetu poput leptira
Odnekud, sasvim odnekud dođe ona retka nota
Miris jeftinih maramica od vlage idile
I sterilni zadah oslobođenih pelena
Transgeneracijska škripa rasušenog kreveca
I isto disanje koje nikada neće prestati
Samo će meh rasti, do večernjeg svoda i opet, i sutra i na leta mnoga, na mnoga mora, na jedra
I obično prvi zaspem na talasima
Uljuljan u kosmičke megaherce gustog života
što me je prevazišao već tada
Te noći u nula trideset i nešto, i evo noćas,
već sledećeg trena ode, ode…i treba!
Da radosno vrišti na mesec, tik kraj prozora
U sebi, iz sebe, u snu što okida na pucanj prstima
Dok gledam očima jave na žuti okrajak
Znam da vidimo isto,
Zavijam i ja, poput sprije*
Glasno
Preteći,
Dok mu češem koren oslobođenog krila i timarim perje
Spavaj još malo
Sviće, tek što nije.
