marija dragićević

Jedino ostaje tišina.Roj neizgovorenih riječi.Gdje ću s njima? Kome da uputim sve ono što sam htjela, smjelaTebi – samo jednomA

Svake večeri uredno sam sahranjivala stare osjećaje.A oni se jutrima vraćali sa prvim zracima sunca, udarima vjetra ili kapima kiše.I

Od  sebe po ko zna koji put odijeljena     U kasni suton ili ranu zoru     Vrijeme zaista manje važno

Nedeljna jutra pa  još  jesenja. Šire svoju  neodoljivu  magiju. Osvanu  još jedno – u kom  sam  te prenijela  iz  snova